U slavu i čast Kraljice Katarina Kosača-Kotromanić (1425? Blagaj kod Mostara-25.listopada 1478 Rim) žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, posljednja bosanska kraljica, proglašena blaženom, članica Franjevačkog svjetovnog reda Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. siječnja 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Friedrich III. nazvan "Herzog"-om, što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao titulu Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku "herceg". Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje Hercegovina.

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom bosanskih kraljeva Kotromanića. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćerke, Katarine Kosača i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile čvrsto ujedinjene. Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj Bosne i Hercegovine i s kraljicom Katarinom je imao troje djece: Šimuna, Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je data titula kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

U posljednjih 15 godina primjetan je porast zanimanja za Kraljicu Katarinu kao povijesni lik i kao o vjerski i umjetnički uzor.Teolozi, književnici i umjetnici su svojom interpretacijom pomogli da Katarina još snažnije uđe u sferu mitskog.Odlučujuću ulogu u kreiranju mita o kraljici Katarni kroz historiju imali su franjevci. Oni su širili priče i predanja kojima se naglašavala zajednička bol i gubitak kraljice i njenog naroda. Te priče su vremenom poprimale različite oblike, ali im je osnova ostala ista. Onog trenutka kada je Katarina napustila ovaj svijet pojavila se predaja o njoj kao posebnoj i izuzetnoj ženi. Franjevački pisci je spominju kao svetu osobu a prvi je to učinio fra Marijan iz Firence (? – 1523) u svome djelu Fasaculus Chronicorum Ordinis Fratarum Minorum.Narodna tradicija prenosi da je Katarina popustila pred voljom velikaša i sa Kozla krenula u Rim.  Katarina je u očima današnjih njenih biografa, bila odana katolkinja koja se teško mogla pomiriti sa činjenicom da „Bosna prestaje biti kršćanska i brana od Islama“ i postaje pokrajina u vlasti barbara. Kraljici se davao oreol svetosti skoro kroz cijeli njen život tako da se navodi da je svoj životni vijek obilježila patnjom, stradanjem i dubokom pobožnosti.Za čitavo  vrijeme svog boravka u Rimu,Katarina je promišljala o oslobođenju svog kraljestva, a posebno o oslobođenju svoje dvoje djece kako bi ih spasila od Islamske sudbine.

Nakon turskog osvajanja Bosne godine 1463. kraljica se povukla na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika.

Već u Bosni su Katarinina djeca dospjela u rike Osmanlija i postala njihovi zarobljenici.Tuga koja se ocrtavala na Katarininom licu najviše se pojašnjavala time da su joj djeca postala muslimani i da veća tragedija od te ne postoji. Njen sin Šimun, nastavio je živjeti u Carigradu. Prihvativši islam, postao je veoma utjecajan. Dodijeljena mu je titula bega te je ostao poznat kao Ishak-beg Kraljević. Katarinina kćer je umrla putem a utemeljitelj Sarajeva, Isa-beg Ishaković, podigao joj je turbe u Skopju (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja).Stajao je u Skoplju do potresa 1963 i nakon toga nije bio obnavljan.

Kraljica Katarina je u svojoj oporuci napisala, kako svoje zemlje, Bosnu i Hercegovinu ostavlja svojoj djeci u nasljedstvo pod uvjetom, da se vrate katoličkoj vjeri. Ukoliko se ne vrate na katoličku vjeru, tad je svoje zemlje ostavila u nasljedstvo Svetoj Stolici, Vatikanu, koji može njom upravljati po svojoj mudrosti. Katarinina djeca,Šimun i Katarina, koliko je poznato više nikada nisu vidjela majku.

Ova, uistinu, nesretna žena je katoličkim teolozima i hrvatskim političarima poslužila kao argument kojim se dokazuje hrvatski karakter Bosne.

Kraljica Katarina je među Hrvatima ostala zapamćena kroz brojne običaje, pjesme, kazivanja i legende. Žene u kraju Kraljeve Sutjeske i danas se pokrivaju crnim rupcima kao znak žalosti za njenom tužnom sudbinom. Legenda kaže da je upravo Katarina seoske žene u Kraljevoj Sutjesci naučila vesti takve rupce.Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić umrla je 25. listopada 1478, godine u Rimu. Njezino tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Ara-Coeli u Rimu, a njezine plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.